Truth is the ultimate mind altering drug.

Nije li dobrota samo izravna posljedica dosade? Ne znam, nije mi jasno zasto ljudi lazu i izvrcu istinu svojim bliznjima. Ne shvacam, to jest ne zelim prihvatiti da je to posljedica obicne tastine, ne shvacam, zar ljudi zaista mogu biti toliko glupi da ne shvate da ce se oredredjene cinjenice ipak prije ili kasnije saznati.

Na ovaj nacin razmisljanja sam naletio razmisljajuci o tome koliko mi je zao sto nemam za koga ni zbog koga lagati u zadnje vrijeme.

Laz je ( do toga sam dosao slijedeci tu vlastitu nit misli ) vitalni resurs svakog odnosa, ne samo da je laz izrazito bitna pri uspostavljanju istog, jer su svaciji kriteriji toliko visoki da se iskrenoscu rijetko sto postize zeljeni ucinak, nego se problemi vise i vise postavjaju na putu do nekog kakvog takvog odnosa.

Svi imamo prijatelje, razmislite koliko ste puta morali izreci sitne male slatke bijele lazi samo da ih ne povrijedite/ da ne probusite balon sapunice u kojem se nalaze/ ne pokvarite njihovo misljenje o sebi / osobi a kojom ste, tu lezi ta linija, linija koja mi nedostaje koliko i ovisniku njegova, bez obzira na to sto steti ne samo moralnom tkivu, nego i zdravlju, ali jebiga, fali mi taj high.

Kao jedan od "sretnih" vlasnika T-com-ove usluge MAXTV, u mogucnosti sam, to jest, ne tocno u mogucnosti, koliko sam prisiljen gledati reklame. I na svih "preko 100-inu kanala prepunih zabave" vecina reklama koristi jeftinu, ali i nevjerojatno profinjenu psihologiju.

Od najjednostavnije, u stilu, ako 500 puta vidimo neku debilnu reklamu, znat cemo ju napamet, i prije ili kasnije cemo se sjetiti iste kad u obliznjem ducanu surfamo policama, pa preko "suptilnih" gdje nam se "suptilnom" sugestiojom govori da ako, na primjer, ne pijemo odredjenu pivu, nismo domoljubi, ako se ne obrijemo sa odredjenim ziletom necemo osvojiti zgodne cure, ako ne kupimo barem 10 konzervi tunjevine necemo dobiti onu nevjerojatnu jednu "besplatnu". No, sve te reklame su nista, svaki proizvod koji uopce treba reklamu ne spada u onu skupinu, jer postoje proizvodi, koji su tako ne izreklamirani, da jednostavno prosjecan um uopce nemoze spoznati da bi bez njih mogao zivjeti.

Tamponi i ulošci su divan primjer, istina, oni zenama jesu potrebni, istina nekoliko dana mjesecno, ali su potrebni. Oni spadaju u prvu fazu reklamne evolucije,

Krediti su jedna stvar koja je na jako dobrom putu da prijedju u sljedecu fazu, jos nisu u toj fazi evolucije da uspiju staviti pod kontrolu mozak onih 10 % inteligentnih bez truda, pa se jos uvijek reklamiraju. Nema li ljepseg problema nego "bezbolno" kupiti sto nam srce zazeli, i misliti na to kad se otrjeznimo. Krediti danas postoje za djecu, za tinejdzere, za penzionere, pitanje je dana kada ce prijeci i na kredite za kucne ljubimce.

A ultimativni primjer, su definitivno ljekovi, tablete, sirupi, kreme, melemi, kapi, u kratko, farmaceutske pizdarije. Iako postoje slucajevi kada su potrebni, kao i kod svih proizvoda u marketinškoj evoluciji, danas je farmaceutska industrija po snazi jedina koja se moze mjeriti sa naftnom, koja se isto temelji na slicnoj lazi. Dakle, obije rade na istom principu, istom principu na koji se svako diktatorstvo i tiranija namece, principu nulte alternative. Dakle, ako nestane nafte, nestaje i civilizacije, ako milijarde ljudi prestanu uzimat ljekove za tlak, bol, smirenje, smanjit ce nam se zivotni vijek za 50 godina.

Realno gledajuci, da danas u potpunosti nestane nafte, za 1 godinu bi svi vozili aute na struju, nebi bili toliko brzi, ali se civilizacija nebi raspala. Da danas ljudi (pogotovo umirevljovenici), prestanu uzimati svoje ljekove, smrtnost se nebi nimalo povecala.

Ovo nije jos jedan post o zavjerama, ne mislim da sam 100 % u pravu, ali buduci da si nemogu priustiti elektricni auto, mogu se pohvaliti da nisam popio tabletu vec gotovo godinu i pol. Ovo nije tema koju se stigne obraditi u nekoliko redaka, ali mogu je naceti, jer na svijetu me muci mnogo stvari, ovo je jedna od onih opcenitih, ali vjerojatno i jedna od najbitnijih, jedna od onih stvari, koju nitko vise ni ne primjecuje, nitko se na nju ne obazire, a svi smo joj robovi, a robstvo nikada nije bila dobra stvar, barem mislim...

Dakle, bez nekog izmotavanja, ja savrseno dobro znam da je pusenje ovisnost, da jednom kad pocnete prakticki sjedate u kamion, palite motor, i vozite bez kocnica, sa pogonom na vlastiti novac i zdravlje, te da imate 2 opcije, iskociti, sto je veoma tesko i bolno, ili zavrsiti na kraju puta, ali ne na normalnom kraju puta, na barikadi katrana, nikotina i vlastite gluposti.

Prema tome ovdije se necu baviti sa pitanjem zasto ljudi puse, proucio sam ja to, znam koje sve kemikalije i hormone nikotin pobudjuje u vasem mozgu i tijelu, iako mi jos uvijek nije jasno zasto pusiti, kad kemijski efekt koji dobijete pusenjem nekoliko cigareta, dobijete ispijanjem jednog piva, osim sto sa pivom dobijete i onaj osjecaj blage alkoholiziranosti, prema tome pusenje je kao ispijanje bezalkoholnog piva.
Takodjer znam da se nakon vrlo kratkog vremena pusenjem razvija ovisnost nista manje ozbiljnija od kokaina ili heroina ( http://en.wikipedia.org/wiki/Nicotine ), koju je jako tesko suzbiti. I jasno mi je da se oko pusenja razvila cijela jedna "kultura", koja naravno ukljucuje da ljudi idu na kavu, uz koju obavezno ide cigareta (gdije bi se opet mogla iscitati ona cinjenica da ljudi kada im je dosadno rade gluposti), da bi na kraju price ljudi odlazili na kave, ne zbog druzenja, ne zbog kave, ne zbog toga da vidis prijatelja, nego zato da imas izgovor da zapalis cigaretu, na kraju postoje ljudi s kojima se druzis samo zbog cigareta, sto je tragicno.
Ljudi navode da puse kada su zivcani, pod stresom, a ja tvrdim da su zivcani i pod stresom, mozda 20 % zbog dogadjaja, a 80 % zbog toga sto im fali cigareta.
Pusenje je jos jedna od potvrda ispraznosti danasnjeg drustva, danas se pusi vise nego ikada, djeca poscinju pusiti sa 12-13 godina, tada je to djelom zbog neinformiranosti, neuklopljenosti i potrebom da se bude cool kao stariji decki i cure, drugi stadij je pocetak srednje skole, kada se puno ljudi odluci za cigaretu jer upadaju u pusacko drustvo, nakon toga krece i kultura pusenja na izlascima, da bi na kraju srednje skole postojalo gotovo 50 % pusaca, od kojih mnogi ne zele priznati da su ovisni, iako trose 20-ak kuna dnevno na cigarete. Znaci, pusenje je jos jedan od grijeha naseg sustava, pusenje se ne osudjuje, jer je u onima koji bi trebali mijenjati stvari na tom planu previse pusaca. I onda se ljudi pitaju zasto smo u takvim govnima u kakvima i jesmo, zasto nitko ne radi na ispravljanju nepravda i grijeha danasnjeg drustva, probudite se, pogledajte oko sebe, i shvatit cete da svi imaju previse koristi i od pusaca, i od konzumenata alkohola, od svega sto danas ne valja, da bi mrdnuli i malim prstom da porade na tome.

To bi sve bilo u redu, da taj kamion kojim se krece cijelo drustvo funkcionira na istom principu kao i onaj iz uvoda, ali problem je taj, da nemozemo iskociti iz tog kamiona, jer jednostavno nema nikakve koristi od zaostajanja za svima ostalima, na taj nacin samo ostecujemo sebe, a bez koristi da smo se rijesili necega. Svi se zajedno krecemo prema barijeri, a to ce nas stajati, osvecuje nam se ne samo priroda i nase tijelo, prije ili kasnije ce nam se osvetiti i nesto drugo, jer se vjerojatno krecemo prema opcem drustvenom psihickom slomu, neznam sto to moze zaustaviti, ali se nadam da nesto moze, koliko god to katastroficno zvucalo.

Cesto se u mojim razmisljanjima da naslutiti neka ogorcenost prema krscanskom i opcenito religijskom mentalitetu, ali bih zelio zaobici raspravljanje o "ovozemaljskim" greskama religije, te bih zelio naceti pitanje samog postojanja onoga na cemu su religije (ili bi barem trebale) izgradjene.

Dakle, vecina ljudi smatra da Bog postoji, to ne dovode u pitanje jer im je to ugradjeno odgojem, okruzenjem i nacinom razmisljanja, ne mislim ovdje samo na krscanskog boga, nego i na sva ostala vjerovanja da postoji nesto vise. Smatram da je takav nacin razmisljanja na neki nacin podcjenjivacki, kada razmisljam o tome, uvijek dolazim do zakljucka da se tu jos jednom javlja mehanizam koji nas pokusava uvjeriti da smo slabiji, koji potice iz evolucijske borbe za prezivljavanje. Zbog toga se pitam nije li to zapravo razlog zasto posotjimo i inteligentni smo, dovoljno inteligentni da bismo mogli razmisljati o tome. Nije li taj nagon ono sto nas je natjeralo da postanemo oprezni, iako ga se mnogi cesto nisu pridrzavali, ali nije li to nepridrzavanje zapravo jos jedan kotacic tog mehanizma koji evoluciju vodi do tocke inteligencije i svjesti, jer ti koji su glavom bez obzira ulaziki u sukobe, iz kojih se cesto nisu vracali i nisu neki genetski materijal.

Taj isti mehanizam se javlja i danas, trudi se da nam na neki nacin pokaze da nismo sretni, jer dok god u glavi imamo takvu sliku sebe, trudimo se napradovati, to jest evoluiramo, bez obzira sto cesto zbog tog mehanizma radimo kardinalne greske, ali te greske nam cesto pomazu da budemo jos bolji. Pa u ostalom, kada nebi imali tog mehanizma, koji nas u nekim slucajima tjera da budemo socijalno autodestruktivni, nebismo bili sposobni za pravu radost, jer bez tuge ne samo da nema radosti, nema umjetnosti, nema glazbe, nema napradka. I koliko god to bio vjecni razlog zbog kojeg su milijuni tuzni, opet je i razlog zbog kojeg su neki drugi sretni, opet je razlog zbog kojeg smo tu gdje jesmo, iako to mjesto nije najsretnije.

Prema tome, nije li ta misao da postoji nesto vise iznad nas, sto nas cesto strasi i koci, samo produzena ruka tog mehanizma. Sad kad sam objasnio taj osjecaj koji ima svako ljudsko bice, koje imam i ja, ali ga objasnjavam kao mehanizam a ne kao neku vecu svrhovitost, dolazimo do drugog argumenta kojeg ce svaki vjernik predociti nevjerniku, tko je onda stvorio svijet. E, pa vidite, sto se tice mene, i nekog mojeg znanstvenog i objektivnog promisljanja o svijetu, svemiru, postanku, od najmanje subatomske cestice pa sve do masivnih crnih rupa, nista od toga ne zahtjeva da bude stvoreno, vec jednostavno postoji. Sto se mene tice, postanak ovog svijeta, zivota i cijelog svemira kakav je, plod je ne ogromnih slucajnosti, nego ultimativne statisticke mogucnosti da ce se u ogromnom svemiru i nevjerojatnom rasponu vremena, morati dogoditi zivot, na ovaj ili onaj nacin. Mozda jesu ogromne slucajnosti da se dogodio na ovaj nacin na koji je, ali da se zivot bas i nije manifestirao sad, manifestirao bi se kroz neko vrijeme, na nekoj drugoj tocki u bespucima svemira, sa ili bez necega da ga stvori.

Sto nas cini sretnim, mozemo li biti sretni, iz cistog pruzanja i prebacivanja nasih frustracija na druge, bez da osjecamo griznju savjesti koja nas vraca u ono isto nesretno i isfrustrirano stanje, te koje opet sirimo sve dok nismo okruzeni gomilom nesretnih ljudi, koji nas ultimativno cine nesretnima?

Mozemo li biti sretni odbijajuci svaki konflikt i pokusavajuci se nikome ne zamjeriti, a zapravo ne bivajuci dobrim prema nikome?

Mozemo li biti sretni pokusavajuci prema svojoj okolini iz nesebicnih razloga pomoci i uciniti ih sretnima, ako mi zbog toga patimo, jer je jedini nacin na koji vecina ljudi to prihvaca tako da svoju nesrecu i frustraciju pokusava prebaciti na nas?

Koja je od ove tri opcije razumna i prirodna? Vjerojatno neka cudna mjesavina, iako se cini da su ta tri nacina ponasanja potpuno nespojiva, mozda bi i bila u svjetu jednoslojnih umova, ali ljudi imaju razlicite patterne ponasanja, koji se prilagodjavaju od covjeka do covjeka, od situacije do situacije. Problem je u tome da nemozemo dokuciti dali je ikoji od tih nacina ponasanja zapravo kriv.

Iz jedne perspektive, svatko ko gleda samo na sebe je sustinski sebican i losa osoba, svatko tko se drzi po strani svega je umjetno neutralan i zapravo nanosi vise boli onima s kojima je navodno dobar nego onaj tko im izravno pokusava prenjeti svoju frustraciju i nesrecu. Dali zapravo iza navodno nesebicnog stava pomaganja drugima zapravo stoji iskljucivost s jedne strane, jer pomazemo onima za koje mi odredjujemo da su vrijedni te pomoci, jer se u "nekrscanskom" duhu odricemo onih koji su se vise puta prema nama ponjeli na slican iskljucivi nacin i odabrali nekoga drugog, i s druge strane potreba da natjeramo druge da nam vrate tu "nesebicnost" koju mi pruzamo njima, iza cega bi se mogla naslutiti nova i jos gora, licemjerna sebicnost.

No, bez obzira na psiholoske pozadine tih ponasanja, bez obzira na odgoj, gene i okolinu, pitanje je sto nas od toga moze uciniti sretnim. Meni se tesko pomiriti sa time da bilo koje ponasanje osim nesebicnog moze covjeku pruziti srecu, ali si je ti ljudi pruzaju sami, kratkorocno im je drago, a to pokusavaju produziti radeci ono sto unesrecuje onog koga su svojim ponasanjem povrijedili, ali pitanje je dali oni svoju (po meni) iluziju srece mogu graditi zauvjek, potiskujuci savjest i moral, zabavljajuci se u amoralnim zadovoljstvima, koje su opceprihvacene, bas kao sto se prihvacaju i njihova ponasanja, da li je sve to uredu, ili prije ili kasnije puca, pod tezinom furstracije, nesrece i unutarnjeg nemira koji se nagomilava kroz godine uvjeravanja samih sebe u opravdanost svojih postupaka, da bi sto smo bili vise i sto smo se bolje zabavili, to teze pali na zemlju, i mozda postali bolje osobe cak i od onih koji su se svih tih zadovoljstava odvikivali na ustrb sebe.

Zanimljivo je kako se danas cijela hrvatska javnost buni i cudi kako je EU nepravedna prema nama, a nitko se nebi zapitao zašto je tome tako.

Oni koji se tome najvise cude i uzbudjuju oko toga su upravo oni koji taj isti sistem hoces?, neces?, odjebi primjenjuju na sve oko sebe. Vec sam se osvrtao na tu psihologiju danasnjeg drustva, ali pitam se dali se sa te nacionalne (a i globalne razine, pogledajmo samo Ameriku) paralela moze povuc ne samo na nasu drzavu, nego i na nas same, te se zapitat odakle je to sve zapravo poteklo. A poteklo je upravo iz toga, da u danasnjem svijetu rijetko tko misli na ikoga osim sebe samog. Zasto bi se EU odricala milijuna i milijuna eura koje talijanski ribari izlovljavaju, kada nemoraju, zasto bi njih bilo briga sto mi mislimo o tome.

Zasto bi danas itko imao potrebu gledati dalje od samih sebe. U tome i je stvar. Razmislite malo, ako svi mislimo samo na sebe, ako se bezrezervno i s ljubavlju ponasamo prema bilo kome, zar nemamo negdije u potsvijesti mali racun u kojem zbrajamo sve sto smo im do sada ucinili, da bi im to kasnije mogli nabiti na nos. Zar vecina ljudi u svojim glavama nema mali racun u kojem pohranjuje sve dobre stvari koje su ucinili, da bi na kraju dana, tjedna, godine i naposljetku zivota mogli reci, e vidis, ja ipak zasluzujem nesto vise.

No, naravno, postoji i ona druga strana, ona strana koja nas uvjerava da sve sto u zivotu radimo nije samo zbog nas samih, nego zbog nekog viseg cilja, ona strana zbog koje vecina ljudi ima poseban racun, racun na koji sto su blize smrti vise misle i vise ga se boje. Ta umjetna prisila na cinjenje dobra je jedna od stvari koje kod danasnjeg svjeta jednostavno ne valjaju. Zasto bi netko cinio dobro sam od sebe kada moze pomisliti pa sad cu nekome nauditi, ali uvjek imam kredita, kredita koji mogu vratiti kasnije.

Ljudi su postali krajnje isprazni u takvom razmisljanju, i cak ljudi koji nisu vjernici, u glavi imaju ugradjen neki sklop koji im to isto govori. Ne kazem da sam ja nesto puno bolji, ali se trudim, trudim misliti i djelovati na drugi nacin od toga, i to ne zbog sebe, jer bi se moglo razaznati da se iza svega sto ja govorim i pisem ipak nalazi moja vlastita korist, mozda se dijelom i nalazi, mozda ja jesam ultimativni licemjer kada se ne zelim pomiriti sa time, ali to ne znaci da necu tako nastaviti, jer dok god se trudim, barem imam neki unutarnji mir, i markar mi kadkad izbije potreba za iskaljivanjem sve one agresivnosti i ogorcenosti, ja ju se trudim ispoljavati misleci, zatociti je u slovima. I ne kazem da mi uvijek uspije, ali definitivno mirnije spavam.

Razmisljajuci o svemu, nabasao sam na nacin na koji definiram zlo i dobro. I shvatio da pravo, cisto zlo bez razloga zapravo ne postoji.

Pocevsi od pocetka povjesti dokazuje se da su ultimativna zla uvijek bila plod ljudske maste. Ljudi barem po meni jednostavno nisu sami po sebi zli, jer da jesu nebi postojao razlog da bilo tko od nas nastavi zivjeti.
Zelio bi prije nego se bacim u dublju analizu definirati dublju granicu, granicu izmedju osnovnih nagona i poriva, zla, dobra i strasti.
Dakle svatko od nas ima u sebi ugradjene nagone kao sto su oni za samoopstojanjem, hranjenjem, razmnozavanjem..., i svatko bi se od nas teoretski trebao boriti protiv njih, jer smo navodno civilizirani, te se ne prepustamo nagonima jer to dovodi do kolapsa drustva i poretka, poretka u kojem zivimo i koji nam je osiguravatelj da nam oni najosnoviniji nagoni budu zadovoljeni.

Dakle, ljudi koji su zapamceni kao najveci zlocinci nikada nisu bili normalne osobe. Kada ste culi za serijskog ubojicu koji nije imao ozbiljnih psihickih problema. Jednostavno, koliko je god nagon za porezivljavanjem bio dobar u sustini, ti bolesni umovi, koji su postali takvi zbog niza problema i razloga su ga uspjeli izvrnuti tako da im je jedina mogucnost prezivljavanja bila da ubijaju.

Pogledajte samo vjerojatno najpoznatiji primjer, primjer Hitlera. Hitler je jednostavno oduvjek bio lud. Kombinacija gena, odgoja, zivota stvorile su od njega ono sto vecina ljudi sebi predocuje kao cisto zlo, cisto zlo koje cini zlo samo radi zla samog. Ali, razmislimo malo, nije li Hitler cjelu svoju filozofiju temeljio na tome da je Njemacko osvajanje svjeta zapravo pokusaj prezivljavanja, da ubijaju Zidove samo da ih kasnije nebi porobili. Nije li njegova ideja da stvori arijsku rasu bila samo ocajnicki pokusaj bolesnog uma da osigura buducnost sebi i onima za koje je mislio da su te buducnosti vrijedni.

Dakle, nikada se nije rodio nitko tko je imao normalnu genetiku, bez bolesti, sretno djetinjstvo bez ekstremno losih stvari tko je namjerno odlucio raditi zlo. Takvi likovi postoje samo u filmovima.
I mozda je u tome i problem danasnjeg drustva. U tome sto vise rijetko tko ima sretno djetinjstvo, dobru genetiku i roditelje, mozda se jednostavno akumulirala sva zla kob proslosti i pogodila nas toliko jako da smo gotovo svi nesretni. I oni koji su mozda uspjeli sve to nadvladati, bivaju pogodjeni od svih ostalimh, te postaju cinicni, ogorceni i gnjevni, kao ja.

Ali bez obzira na sve, bez obzira na to koliko me puta sve to pogodilo i srusilo na pod, sa poda cu im pokusati utuviti u glavu da nije sve u zadovoljavanju nagona, jer svaka osoba koju uspijem spasiti, je nova nada u neki bolji i posteniji svijet.

Dakle, opet me spopala ogorcenost i prjezir prema svemu, pa sam odlucio jos malo izbacivati žuć po internetu.

Nedavno sam shvatio nekoliko stvari, ne zelim pricati kako sam shvatio, jer zapravo nije bitno. Bitno je to da sam kroz to odbacio i posljednje ljuske koje su me djelile od odvratnog stvarnog svijeta, svijeta u kojem nema poštenja, u kojem se u potrazi za zabavom vise nejde samo preko vlastitog zdravlja, nego makijavelski preko apsolutno bilo cega. Prelazi se preko vlastog razuma, preko prijatelja, preko bilo koga tko nas pokusava spustiti na zemlju.

Toliko se ludo zabavljamo da nitko nema vremena razmisliti o tome sto cini, ali neka, ako se ja i osjecam jadno sam sa sobom, mogu zamisliti kako je svima ostalima kada ostanu sami. Danas se na ljude koji se zrtvuju za bilo sto gleda kao na budale, na ljude koji imaju neke cvrste stavove kao na idiote, zasto bi netko bio principjelan kada na drugoj strani principjelnosti ceka samo jos principjelnosti i zrtvovanja, a na drugoj strani neprincipjelnosti virtualna ljubav, seks, zabava, droga, alkohol...
Mozda je kriv mentalitet ovog malog grada, mozda je tako samo tu, ali i to cemo vidjeti, jer od danas mi je jedini cilj da se maknem od ovog sranja, da nemoram gledati iste one nasmjesene face, face onih cije su ruke okaljane svime sto im se naslo na putu do tog smjeska. Napustam sva navodna prijateljstva, sve ljubavi, jer nemam potrebu biti principjelan prema nekome tko je antiteza tome izrazu.

Nemogu, nemam ne samo inspiracije, nego ne zelim napisati nesto zbog cega cu pozaliti, ne zelim istresati dusu, ona mi je jedino sto je ostalo, ona, pamet i pricip, ali ja ga bar jos imam.

Da nastavim u svojoj vec tradicionalnoj maniri socijalno-drustvenog kriticizma, zelio bih se osvrnuti na fenomen sveopceg omalovazavanja zena i njihove uloge u muskom svijetu danasnjice.

Zene su postale nesto sa cime se barata kao sa vlasnistvom, kada ti netko osteti vlasnisvo ili ga posudi bez tvog dopustenja, tvoje je da ga napadnes, ako ti vlasnistvo napravi neku glupost, moderno ga je prebit ili ga na neki drugi nacin kaznit, ako je neki predmet vlasnisvta trenutno bez vlasnika, ono je otvoreni poziv svima da ga diraju, iskoristavaju i zajebavaju, sve pod krinkom alkohola.

Muskarci koji su preko tjedna manji od makovog zrna, boje se vlastite majke kao boga, ponizni su, pametni, povuceni zreli i odrasli, za vikend popiju pa se pocinju ponasati kao glavni casanove, muskarci koji su se za redoviti seks spremni ponizavati, 600 puta dnevno govoriti svojem vlasnistvu da ga vole, kupovati im sto im padne napamet, pocinju slatati koga stignu, upadati curama sa odvratnim vulgarnim upadima, ocito misleci da je svima kao i njima cilj seks, zabava i ultimativno zaborav.

Kuda ide drustvo koje je spremno zrtvovati sve moralno i posteno samo za jos koji sat lude zabave i alkoholnog delirija, koliko ljudi je spremno unistiti svoj ugled i misljenje o sebi samome, pa i tudje misljenje o njima, samo da bi mrtvi pijani mogli bauljati okolo, snimajuci mobitelima sve sto rade, da bi se drugi dan mogli zgrazati, diviti i analizirati ono sto su radili, bez ikakve griznje savjesti, jer hej, pa bili smo pijani.

Takvom nacinju razmisljanja i ponasanja medju muskarcima kumovale su i zene, koje jednim povelikim dijelom izlaze trjezne, pa se prave pijane, obucene u poziv, samo da bi se bez griznje savjesti mogle sa nekim pijanim idiotom rijesiti stresa koji im priusti drugi pijani idiot, koji i onako sa trecom pijanom kravom negdje vara ovu prvu.

Danasnje drustvo je toliko perverzno i odvratno u imperativima tijela, ljepote i novaca, da se zaboravljaju cak i one najosnovnije ljudske vrijednosti, pocevsi od postenja, pa preko dostojanstva i plemenitosti, do naprosto cistog i zdravog razuma. To drustvo ostavljajuci mladost i ljubav na ulcama potonulih gradova i sela, kopa samom sebi grobnice, zakapa se sve dublje ispod razine zdravog razuma i granice morala, i ispod tih granica radi papirnate temelje kule od karata neoptimisticne buducnosti.

Hm, u zadnje vrijeme me pomalo muci problem. U biti, muci mene puno problema, al necemo sad zadirat u moju psihu, iako mislim da bih objasnio sto je na stvari, morat cu se o istu barem okrznut.

Dakle, u zadnje vrijeme me muci osijecaj ne vlastite, nego opcenite ispraznosti. Ljudi jednostavno neznaju sta bi sami sa sobom. I od toga dolaze mnogi fenomeni danasnjeg drustva, koje sam spomenuo u prijasnjem postu, a koje bi mogao prositiriti i na politicki ekstremizam, i ono sto bi trebala biti okosnica mog danasnjeg pisanja, srozanje komunikacije na besmisleno.

No prije glavne teme, zelio bih se osvrnuti na tu cinjenicu da ljudi kada neznaju sto bi sa sobom, rade gluposti. Razmislite malo, kada ste culi da neka zemlja u kojoj je javnost socijalno, kulturalno i fizicki zadovoljna vodi rat, ne ratove zapocinjiu narodi isfrustrirani nedostatkom posla, a kada covijek ne radi, ostaje sam sa sobom, a s obzirom da 90% ljudi nevole biti sami sa sobom, jer nemaju ideje sto bi radili, dolazi do pizdarija.

Dakle, komunikacija se ne svodi samo na svakodnevno razgovaranje dvije prijateljice ili frenda, koji prepircavaju jedano drugom sto su radili jer neznaju o cemu bi pricali, pa eventualno dolaze do teme drugih, a ta se tema nemoze iscrpit, jer trazeci mane u drugima zapravo pokusavamo prikriti svoje, nego se proteze na medije, koji nam na neki nacin opisuju zivote drugih, i pritom ne mislim na ozbiljne medije, nego casopise koji se bave iskapanjem stvari o drugima, da bi se mi osjecali bolje.

U istim tim casopisima redovito postoji obilje stranica koje nam pokazuju kako bi trebali izgledati da bi se svidjali drugim muskarcima/zenama, kako bi se trebali ponasati u njihovom drustvu, te zalaze i toliko duboko u intimu da nam prakticki govore i o tome kako bi se trebali, hm, medjusobno zadovoljavati da se krajnje pristojno izrazim. Po meni, to je uzasan apsurd, ali koji u danasnjem drustvu prolazi zato jer, iako u naslovima takvi clanaka redovito stoji izraz "Voditi ljubav", to sa ljubavlju ima otprilike veze kao aeronautika sa bacanjem kamena s ramena u pretpovjesnih ljudi.

Obasipani smo sa porukama da jednostavno moramo voljeti sve, od multinacionalnih kompanija, do juha iz vrecice, pa do tampona, jer oni vole nas. Danas se ljubavni problemi ispoljavaju na blogovima, u profilima na MSN-u, na torbama, i to sve na takav suicidalan i odvratan nacin da se covijek stvano zabrine, samo da se ne zaljubim, ne zelim biti takav.
Kakve uopce ima veze ta rijec s kojom se danas tako razbacuje sa danasnjim poimanjem seksa, aposlutno nikakve.
Danas je savrseno normalno da uz curu / decka imas jos nekog sa strane, eto tako, za svaki slucaj, savrseno je normalno da se time okolo hvalis. I mozda bi nas to i moglo zacudit, kada situacija nebi bila ovakva kakva je.
Neznam, nekada mi se jednostavno cini da sam mozda rodjen u krivo vrijeme. Ljubav je danas postala nesto ljigavo, ako slucajno priznas da nekoga volis na tebe se gleda kao da si bolestan. Totalno se izgubila prava smisao ljubavi , iz koje je i izraz vodjenja ljubavi izveden, a to je povjerenje.

Neznam, pisuci ovakve stvari, i uopce razmisljajuci o njim osjecam se kao Don Quijote, kao principjelni filozof ciji je glavni prncip odavno izgubljen.